Zbog toga smo valjda i rođeni da pokušamo svi zajedno dopričati darovanu nam bajku do kraja ili do prve okuke iza koje se ona, nevidljiva za nas a vidljiva za druge, produžuje unedogled. Bajke nam upravo bez milosti govore o beskrajnim cikličkim nizovima takvih naših ljudskih otkrivačkih dužnosti, o angažiranju bez predaha i kraja i bez nade u to da će nas izbaviti mimo našeg sudjelovanja netko drugi tko zna napamet čarobnu lozinku spasenja. One jedine govore nam istinu hrabrije od svakog realizma ili egzistencijalizma. Došapne nam ribica čudotvornu riječ i ode, naredivši da je oživotvorimo mi sami. Bajka, baš kao i život, uvijek iznova stavlja pojedinca pred zadatke koje je za njega izmislio netko drugi.

(Ulomak iz knjige Vesne Parun Ptica vremena)