“Slike su svemiri koji nude semantiku stvorenu prema vlastitim zakonima…” (Paić i Purgar, 2009: 78)
Neovisno o tome susreće li se realistično s apstraktnim ili se radi tek o “oblicima” rođenim iz iste ćelije, zamrznuti kadar pokušaj je simboličnog “usporavanja” intenzivnog tempa suvremenog čovjeka i većeg vrednovanja momenta u kojem se nalazimo. Istodobno, u grčevitom svijetu spavača, Adam i Eva natječu se svojim tišinama i ksenomaničnim prazninama, odjeveni u tvrdo ruho spoznaje. Tako slika postaje sjena sjene ideje o muškarcu i ženi zatočenima u matrici fiktivne sigurnosti.

“Odnosi između ljudi ne temelje se više na iluziji komunikacijske racionalnosti društva, nego na interakciji u procesu isporučivanja informacija između umreženih strojeva-podataka.” (Paić, 2011: 8)
Kultura stisnutosti nameće se kao svježe upakirana ideologija nepostojanja i nagrizajući faktor područja društvenog.

“Sloboda… njezin je zvuk najintenzivniji vrisak svijeta samoga.” (Paić, 2011: 307)
Subjekti su objektivizirani u svojoj simuliranoj predmetnosti ostvarenoj na medijapanu. Kibernetički prostor prikazan mrežastom strukturom (tzv. cells) referira na više ili manje zatvorene forme; virtualna percepcija zajedništva uglavnom se očituje posredstvom sličnih položaja tijela, neuspostavljenog pogleda, fingiranja kao da se kreću u istom smjeru. “… okret mitskom kao elementarni okret onaj je koji navješćuje buduće… on u sebi nosi ozdravljenje od mnogih pogrešaka intelektualiziranja i mehaniziranja, kao i jednu novu cjelovitu sliku čovjeka.” (Barbarić, 2003: 79)

Adam i Eva. Akril i ulje na medijapanu. 132 x 198 cm. 2016.

Slike iz ciklusa Pogledi. Ulje na medijapanu. Dimenzije od 28 x 21 cm do 60 x 45 cm. 2013. – 2017.

Literatura
Paić, Ž. i Purgar, K. (2009). Vizualna konstrukcija kulture. Zagreb: Izdanja Antibarbarus (Hrvatsko društvo pisaca).
Paić, Ž. (2011). Posthumano stanje: kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti. Zagreb: Litteris.
Barbarić, D. (2003). Zagonetka umjetnosti. Zagreb: Demetra.