„… pisanje je
hod, i trag.
Ideš, a ne vidiš
kraja…“

(Parun, 2010: 194)

Stotinu godina od rođenja Vesne Parun, raznolikost situacija u kojima se i danas neprestano zatječemo, ukazuje na to da je poezija najveće hrvatske pjesnikinje itekako aktualna. Njena točka i linija kretale su se i u smjeru slikarstva, posebice od sedamdesetih godina prošlog stoljeća (prvu autorsku izložbu realizirala je 1986. godine). Vesna Parun slikala je i riječima i kistom; cjelokupno stvaralaštvo natopljeno je „ekstremizmom nade“, isprepletenim oko čovjeka i njegovog opstanka.

U svakom slučaju, umjetnost se potvrđuje kao „svojevrsno iskustvo istine, zbivanja i raskrinkavanja istine“ (Skledar, 2012: 169). Kao prirodno i kulturno biće, pojedinac svjedoči vremenu i smotrama ideja. S obzirom na raznovrsne motive na koje sam nailazila proučavajući svečanost umjetnosti Vesne Parun (primjerice, ptice kao simbola života, slobode, ljepote…), moja samostalna izložba u Muzeju Prigorja obuhvaća fragmente flore i faune, prethodno fotografirane na biličkom području. Tehnika olovke u boji korištena je kao simbolička poveznica slike/crteža i riječi, ocrtavanja i opisivanja (naše) povezanosti s prirodom, neovisno o vremenu i prostoru. Ovo istraživanje točkom i linijom gradacija je i osjenčavanje takozvane stvarnosti.

„Točka, to je za Kleea kozmički praelement, ona je početak stvaranja, a kad se ona pokrene, to je kozmogenetski trenutak u kaosu.“
(Horvat Pintarić, 2001: 55)

„’Linija je nositeljica života’, tumačio je Matisse.“
(Horvat Pintarić, 2001: 48)

 Konzument, recipijent sadržaja kulturnog krajobraza podložan je komunikaciji kao beskonačnom procesu, kroz koji se i dešava (samo)otkrivanje identiteta.

Selektivnom percepcijom, pretvaranjem fizičke energije okolnog svijeta u vlastita iskustva, i dalje ne možemo u potpunosti apsorbirati svijet onakav kakav jest. Naše „zelenilo disanja“ iznova zahtijeva uvažavanje i psiholoških aspekata percepcije i vlastite vjerodostojnosti u kretanju labirintom; „labirint u čovjeku, labirint u slici“ (Paul Klee u: Horvat Pintarić, 2001: 59).

Beskonačna Vesna Parun opstaje kao svjetionik za sve one koji žele biti otvoreni u percipiranju neprestanog grebanja i obnavljanja života, bilo vlastitom ili tuđom kožom, neposredno ili posredno. „Jer kad uronimo u protok vremena, u plimu i oseku kultura, u beskrajnu dramu ljudskog života na našem planetu, stječemo dojam da je naša Zemlja tek maleni planet u mnoštvu planeta, pa tako i proučavanje povijesti prihvaća da je naša suvremena kultura tek jedan izričaj ljudskoga života u golemoj panorami različitih zajednica i društva.“ (Samovar, Porter i McDaniel, 2013: 55)

„Koliko smo bunara potrošili, koliko se zamorili

Dok smo saznali ono što su svi oko nas (postojaniji

Od nas u svojoj biljnoj i ptičjoj sramežljivosti)

Znali od samog početka ove Igre:

Da se život sastoji od lomnih komadića

Sunca, od kojih svakog dana iznova

Treba sastaviti jedan jedini

Mozaik“

(Parun, 1966: 22)