Znajući da je ljubav jedina istina, heroina hrvatskog pjesništva nije se ustručavala uranjati u močvaru ljudske nesavršenosti. U podlozi opetovanog preispitivanja Sebstva, primjetna je konstantna napetost bazičnog odnosa kap-slap ili kap-ocean. Potonje se pokazalo inspirativnim dok sam pokušavala razvrstati svoje radove posvećene poeziji Vesne Parun.

Riječ je o crtežima u kombiniranoj tehnici olovke i novinskog materijala na papiru. Naslov svakog rada sadrži datum nastanka istog, čime je naglašena “uloga” svakog crteža kao svojevrsnog dnevničkog zapisa. Širokim dijapazonom motiva nastojim naznačiti fragmente Žene čiju je konkretnost i opstojnost pjesnikinja Vesna Parun nagoviještala u bezbroj svojih ostvarenja. Neprikosnovenost Majke Prirode, “priroda je svematerinstvo i sveodricanje” (Parun, 1990: 325), utkana je u maslini, kamenu (stini pradidovoj), moru… Crteži su pokušaj obilježavanja odnosa spomenutog Subjekta prema okolini, bilo simbolički kroz cvijet lotosa, bilo sa aspekta onih koji su u (ne)posrednoj relaciji sa Subjektom. Te relacije u labirintu života možebitno su svedive i na borbu sa samim sobom, tako da su akromatski prikazi suhozida, surfanja na valovima (internetu?), pletenja čipke od novinskog materijala, slojevitijeg percipiranja tzv. promatrača, uloge medija u konstruiranju realnosti itd., u najmanju ruku ekvivalent postavljanju pitanja na koje je Poetesa učestalo davala odgovore. Jedan od odgovora na bezvremenska pitanja sadržan je i u pjesmi “Promatrači” (Parun, 2010: 171):

Sjedili smo u parteru
i potpuno indiferentni
zurili u pozornicu.
Ništa nismo čuli,
ništa osjetili.
Nitko se nije pomakao s mjesta,
predstava se zvala:
“Tuđa koža”.