Pantomima istine

I kada se čini da je sve već rečeno, ostajemo zatečeni spoznajom kako je pred nama novo poglavlje. Lijepo je ako imamo pravo biti njegovi (su)autori, ako je moguće povući liniju i povezati dvije točke. Spomenuta linija može prethoditi konkluziji logičkog silogizma ili tek naznačiti panoramu nadolazećeg.

Ako je bijeli papir “zemlja čudesa” (Parun, 1996: 6), onda su svi crteži iz ciklusa “Dnevnik” dokazi jedne nevjerojatne pustolovine. Kao da su fragmenti najrazličitijih bajki upleteni u ljuljačku, mrežu za ugodniji san. U tom kontekstu stihovi Vesne Parun ukazali su se kao putokazi pri slaganju novog mozaika u formi izložbe pod nazivom “Pantomima istine”.
“Možda je paradoks nadati se da bi upravo žena, pol okrenut – po tradicionalnom shvaćanju – uspavanom magnetizmu tradicije, pokrenuti mogla u najbližoj budućnosti i lavine pjesničkog vizionarstva…” (Parun, 1990: 57)
“Bajke nam upravo bez milosti govore o beskrajnim cikličkim nizovima takvih naših ljudskih otkrivačkih dužnosti, o angažiranju bez predaha i kraja i bez nade u to da će nas izbaviti mimo našeg sudjelovanja netko drugi, tko zna napamet čarobnu lozinku spasenja. One jedine govore nam istinu hrabrije od svakog realizma ili egzistencijalizma.” (Parun, 1996: 168)

Svaki crtež list je otrgnut sa krošnje privatnosti, shvaćene kao mitski teritorij. 

“Otkud školjka zna da je biser tako dragocjen?” (Parun, 2010: 440)
Dnevnik je mozaik, život je mozaik. Raznovrsnost motiva podcrtana je neravnom linijom života, linijom olovke koja označava prisutnost. Čak i prikaz radnog stola i stolice označava svojevrsnu prisutnost odsutnošću. Monolozi prevedeni u kolažni suživot medija kao tumača stvarnosti i olovke naglašavaju pokušaj kompromisnog kreiranja nacrtane pjesme iz onoga “što joj nalik nije” (Parun, 2010: 440).

“Što, dakle, uopće znači: živjeti? Živjeti… lutati Baudelairovom šumom simbola. Zalutati svakako. I to bespovratno. Poezija je reći da je čovjek besmrtan; besmrtnost ljudskosti je, čini se, tek igra simbola. Čovjek postaje življenjem simbol nečega-približava se, dakle, neizmjernom.” (Parun, 1990: 263)
Nedefiniran(i) subjekt(i) pletenja čipke od novinskog materijala svjedoci su cikličkog ponavljanja geste usložnjavanja, ispreplitanja. Ulice grada postaju kulisama poglavlja rastvorene knjige. Gdje je linija premještanja iz oblasti života u demokraciju umjetnosti? Cvijeće govori svojim mirisom, more svojim valovima.
Nema sitnih stvari. Svaka je nit nekoj drugoj rasplet i put, čvorište i potka.” (Parun, 2003: 74)
Akromatski prikaz podmorja sa koraljima i ostalom morskom “družbom”, zgusnut je poput mediteranskog grada za vrijeme najvećih prometnih gužvi. Njime se svjedoči principima života i rasta, istraživanja predjela stvarnosti i mašte. Sok zagrižene jabuke kapa poput suza Kulture što “plače nad agresijom koja čovjeka čini neosjetljivijim od cvijeta i manje živim od mrtvog kamena.” (Parun, 1990: 317)

Postavlja se pitanje jesu li neke medijske bižuterije omele monoge u tišini? Ispituje li se dovoljno autentičnost u procesu informiranja? S druge strane, “čovjek je ono što nije, a trebalo bi da postane ono što jest” (Parun, 1990: 317), stoga su portretni prikazi recipijenata dodatni elementi u procesu re-prezentiranja. Čini se i da je maslina portretirana svojom budnošću, u grčevitom svijetu spavača.

 

Hvala velikoj umjetnici što je pronašla riječi za stanja koja je bilo gotovo nemoguće opisati: “što je izdržala bol i od tame i od svjetla, i prošla kroz ledenu vodu suza i strašnu vatru strasti, s Riječi u naručju, i donijela nam je živu na dar. Kao rascvjetali križ poezije, kog joj je Bog dao od početka da nosi kroz život, jer je znao da to ona može, da će uspjeti. I uspjela je. Tu je.” (Parun, 2003: 116)

Literatura
Parun, V. (1996). Ptica vremena. Zagreb: Mozaik knjiga.
Parun, V. (1990). Nedovršeni mozaik. Zagreb: Mladost.
Parun, V. (2010). Ja koja imam nevinije ruke: asinkroni odabir. Zagreb: Naklada Zoro.
Parun, V. (2003). Bubnjevi umjesto srca. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika.